Izborani i veoma casual Jorgo je otišao na jedan strašno hitan sastanak ispred lokalnog restorana, na kome piše na svim target jezicima da se baš tu dobro jede. Moja punačka gazdarica je zamirisala kuću na jedinu balkansku pripremu svih mogućih jela- prženi crni luk, sitno seckan dok ne zastakli...Priznajem, nekako, ovog puta, mi samo otvara apetit, čak i ne štipa oči. Gladna sam, pomislih. Uh, i previše. U celoj gužvi oko traženja pasoša, dolaska, traženja što autentičnijeg smeštaja, ja sam jednostavno zaboravila da jedem. Istog trenutka sam otpisala sve mirne, dugo očekivane i planirane trenutke na balkonu, jer bez dobrog doručka nisam nikada bila iskreno živa. Krenuh u potragu za domaćim mekikama, pitom ili već....Naćiće se neki lokalni recept i neka lokalna mirisna pekarica.
Uh što volim ovakve stepenice, pomislih čim sam svoju baletanku sa motivima sidra spustila na prvi stepenik. Kako su idealno nedovršene, okrznute, grube, a opet tako elegantne. Još neki krčag pored sa cvećem i eto prizora za impresioniste. Mada, ruku na srce, to su prizori uglavnom za ulične lokalne balkanske bukiniste. I šta fali? Ako želim da uživam u umetnosti, a želim, uživaću i za male pare....Nemam ja za Monea, to znam, ni za bolju reprodukciju. A obožavam ga, pa bio on i u street print varijanti.
Peštanske male ulice su se nekako sve spuštale ka jezeru. Mali trg sa crkvom Sv. Bogorodice i meštanskim grobljem okruženim cvetnim balkonima. Trg kao mesto sastanaka, bazara, ljubavi, ljubomore, svadja, svadbi... Crkva nekih drugih vekova. Groblje kao konkretni dokaz svega što je nekada bilo. Okolne kuće, graja dece,šum jezera,suštanje tek osušenog veša, sve to na jednom mestu, pod stenom i pored tolike vode. E to već ne mogu da vidim u svom gradu. I opet sam rešila da uživam. Tacnije zasluzila sam i ispoštovaću sebe.
Miris svežeg hleba širio se iz pekarice na uglu. Gladna, previše gladna, krenuh da utolim iskonski instikt. Ljubazna, punačka i nasmejana prodavačica i verovatno i pekarka me je spretno uslužila. E ni to nemamo u gradu, sva ponosna na sebe uzviknuh u sebi. Punačke da, ali ljubazne i nasmejane bogami ne! Ponela sam svoje parče mirisne pite sa ovčim sirom i svež, gust jogurt na plažu. Hm, gle doručak pored jezera rano ujutru, da sam požurila možda bi srela i Jorga, zar ne? Mmmm, sir je bio, kako bi rekle fensi moje gradske kuvarice, koje su u životu spremile samo špagete na sto načina i sos iz marketa, preukusan. Obećah sebi dve tri kofe za povratak, a kako ću to izvesti je pitanje za kasnije. A i povratak je pitanje za kasnije. Svaki zalogaj je potpuno uživanje u tom bezobrazno jakom, slanom ukusu koji se topio u mojim ustima. Koliko samo zaboravljamo da živimo i koliko živimo instant, neverovatno! A malo treba...par kilometara, dobro par stotina kilometara i odmah zavoliš više i svoj grad pri povratku, a zavoliš sebe u odlasku. Predivno i ovako koliko ja hoću....Još mesec dana, ako želim. Mogu biti za to vreme freelancer i uživati u blagodetima uplaćenog novca za kreativnost. Predivan osećaj. To sam i rešila u tom trenutku. Moj izdavač ... njemu je bitan catchy tekst, ja ga imam samo kada želim, a od novca se živi.
Znači sve je sredjeno.
Dok sam halapljivo žvakala (tako ne bih nikada u svom gradu, naravno) pogled mi je ukrala bašta bake koja je mirno čitala svoju jutarnju štampu pod drvetom. Na novinama je dominirala makedonska zastava simbol ohridskog zalaska sunca. U novinama novine....za nju. Ja, opet, pomislih sam pobegla od toga. Koliko sam bože ponosna na svoju odluku, toliko da sam i sama sebi već pomalo dosadna. No, bašta bakicina je bila kao iz visoko budzetnih magazina Home and Garden. Sve nijanse zastupljenje, na granici kiča, ako se kič može nazvati nešto što je mirisno i cvetno, sa malom drvenom klupom u centralnom delu. Baka je verovatno veoma ponosna na sve to oko nje, na svoj rad, ili je to možda ovde svakodnevna stvar, kao što i verovatno jeste, pa je prosto čudno kada neko ne živi u svom posebnom mini cvetnom kraljevstvu. Par kvadrata bašte zaista život znače, i ovoj negovanoj starici, a i meni. Nosim tu sliku u svoj grad. Treba mi za sva naša tmurna smogovita urbana jutra.
Zadovoljna i sita otresah ruke. Prijao mi je ovaj dorucak kao ništa poslednjih godinu dana...od one večere sa prijateljima... Naš dragi Milan je čudo. Obožava začine dalekog istoka, Mediterana, obožava hranu i dobro vino. I koktele. Voli društvo i živi od toga. Od hrane i od nas. Okupljamo se često i zbog njega, jer nema takvog domaćina na daleko, i zbog nas jer nema ni takvih salata nigde u našoj okolini ...i malo dalje. Prinznajemo, mi, njegovi prijatelji, to na glas. Kakve su to kombinacije mislim da možda ni on sam ne zna, ali negde duboko sam sigurna da u pola noći će znati sve, pa i najmanje, prstohvate svih korišćenih začina. E, tu mi ponekad obedujemo... volim taj izraz. U njegovoj bašti na obodu grada, pod hrastom. Šareni sto sa hiljadama detalja, sjaj novogodišnjih svećica na drvetu, njegova mala taverna. Miris ukrasnih aromatičnih sveća ... Aroma cimeta, vanile i mente. I, eto ne mogu da verujem, da je prošlo skoro godinu dana od našeg poslednjeg susreta. Nama u gradu se i susreti jednom godišnje čine česti. Ljudi, mi, nemamo vreme i stalno ga nemamo. I to je to, to su naši životi. Nepostojanje vremena. Zar nije prava stvar odvojiti minute, pola sata, sat za sebe? Za prijatelje? Za nekog posebnog? Da li nam se vreme u gradu deli na vreme na poslu i vreme ispred televizora kao uvod u vreme u krevetu? Odgovor znam i ne želim da kažem, jer ga svi znamo i boli odgovor. A nećemo čak ni da se pitamo ponovo....jer bi suština ubila i svaku nadu u demokratiju duše.
Potpuno besna na izgubljenje mesece i godine ustadoh spremna da uhvatim bar ovaj dan. Onako kako treba.
No comments:
Post a Comment